|
Nakon toga doktorira teologiju i filozofiju i vraća se u Domovinu. Bilo je to vrijeme velikosrpsko-karađorđevske diktature i progona Crkve. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. Bavi se karitativnim radom, te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 1931. osniva biskupijski Caritas. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. S 36. godine života bio je tada najmlađi biskup na svijetu. Na Ivanje 24.lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7.prosinca 1937. preuzima upravu zagrebačke nadbiskupije. Kao pastir Crkve teži za izravnim susretima s vjernicima, promiče duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih, zalaže se za katolički tisak, potiče izdanje cjelovitog prijevoda Sv.pisma, osniva mnoge župe, u Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj... Planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Sv.Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. Za vrijeme II.svjetskog rata ne veže se ni uz koju političku stranku ili pokret ali kao rodoljub smatra da hrvatski narod ima pravo na svoju državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad nebih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj jugoslaviji (Govor na sudu). Hrabro i jasno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva, zahtjeva poštivanje svakog naroda i svake osobe bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, spol i dob. Utjecali su mu se sa svih strana siromasi i prognanici. Nadbiskup Stepinac i nadbiskupijski Caritas pomagali su svima. Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj državi, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Počinje progon Crkve, progon hrvatskog naroda. Od Stepinca se tražilo osnivanje "narodne Crkve", odvojene od Rima, što je Stepinac odlučno odbio. Nakon prvog uhićenja 17. svibnja 1945., ponovno je uhićen 18. rujna 1946. Montiran mu je politički proces na kojem je na temelju iznuđenih izjava,lažnih svjedočanstava i krivotvorenih dokumenata, nevin osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina strogog zatvora i prisilnog rada te daljnih 5 godina lišenja svih građanskih prava. Bio je to vrhunac progona Crkve, hrvatskog naroda i hrvatskih križnih putova, koji je nastavljen sve do pada komunizma početkom devedesetih godina. Stepinca odvode u kazneno-popravni zatvor u Lepoglavi gdje je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim poniženjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u Lepoglavi, 5. prosinca 1951. bio je prmješten na izdržavanje preostalog djela kazne u kućni pritvor u Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. Papa Pio XII imenuje ga kardinalom. Na glasu svetosti je umro 10.veljaće 1960. u Krašiću za vrijeme izdržavanja kazne. Papa Ivan Pavao II. imenuje ga blaženim, na Mariji Bistrici 3.10.1998. Molitva u čast blaženog Alojzija Stepinca,
|