Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica Soubirous, najstarija kćerka siromašnog mlinara, ovako:
Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva.
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je put pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: 'Ja sam Bezgrješno Začeće.
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.
Bernardica je 10 godina nakon ukazanja, tj. godine 1868., stupila u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Neversa. Učiteljica novakinja i poglavarica postupale su s njom strogo bojeći se da se zbog ukazanja Majke Božje ne bi uzoholila. No, ona je dobro naučila lekciju poniznosti pa te opasnosti nije bilo. Ona je znala da će je poniznost još više približiti Bogu pa je rado primala i poniženja kojima su je podlagali.
Bernardica, već od djetinjstva boležljiva, mnogo je bolovala i u samostanu. Na taj je način stalno vršila onu pokoru na koju ju je Gospa pozivala. Njezina joj je astma davala obilno prilike da trpi i ispašta za grješnike. Kućni liječnik dao je o Bernardici kao smirenoj i strpljivoj Gospinoj patnici najdivnije svjedočanstvo. Posljednje riječi što ih je na ovoj zemlji izgovorila bile su ove: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene siromašnu grješnicu!
Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, možda bismo za to izabrali koga drugoga. Ali, Gospodinovi su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna velika poruka i pouka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdska ukazanja Crkvu potiču na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima. Svi smo mi kršćani ta Crkva pa smo stoga mi pozvani da se odazovemo i tome velikom poticaju, koji nam je došao Gospinim ukazanjima u Lurdu.
